Na Bernaysu smo iznimno ponosni što u svojim studentskim redovima imamo čak tri baletne umjetnice, par excellence profesionalke. Lada Rora balerina je u Ansamblu HNK-a, Lucija Radić pleše kao solistica, a Nika Kristina Crnić pleše u Budimpešti u Mađarskoj državnoj operi.
Plesne papučice, raskošni kostimi i plesni pokreti poput pirouetta i pliéa svakodnevica su Bernaysovim balerinama. No što zapravo za njih znače ti elementi otkrile su nam u #humansofbernays intervjuu.
Kada ste krenule s baletom?
Lucija: Mene je mama s tri godine vodila na Labuđe jezero, nisam tada znala što je balet, ali mi se je jako svidjelo te sam mami rekla da me vodi na balet. Upisala sam osnovnu baletnu školu te zatim nastavila u srednjoj baletnoj školi. Ovo mi je 15. sezona da plešem u HNK Zagrebu.
Lada: I ja sam krenula kao djevojčica jer je puno lakše krenuti dok si mlad, dok ti se tijelo još formira nego kad bi krenule starije. Jako puno djevojčica i krene tako da vide balerine kako plešu te zatim i one požele isto. Trenutno također plešem u HNK te mi je ovo 6. sezona.
Nika Kristina: U baletnu školu sam krenula s 9 godina, točnije u drugom razredu osnovne škole.
Sve djevojčice su tada bile zaluđene baletom pa sam se tako i ja zaželjela baletnih papučica i rozih dresova.
Koliko predstava plešete po sezoni?
Lucija: Sezona kreće u rujnu, a po sezoni otplešemo po 10-12 naslova, a od svakog naslova imamo određeni broj nastupa. Primjera radi, ove godine Orašara izvodimo 20 puta. U principu svaki mjesec imamo jedan do dva naslova plus broj izvedbi.
Lada: Uglavnom dok plešeš jedan naslov, uvježbavaš drugi. Nikad ne radimo samo na jednoj stvari nego se priprema više naslova odjednom, ali onda tjedan prije premijere plešemo samo onaj naslov za kojeg imamo premijeru.
Nika Kristina: U jednoj sezoni imamo mnoštvo različitih produkcija, što klasičnih, što modernih.
Ove godine imamo pet klasičnih produkcija i jednu moderniju/neo-klasičnu produkciju na repertoaru. Ove sezone ćemo otplesati oko stotinjak predstava, od kojih 35 će biti samo Orašar.
Kako izgleda jedan dan u životu balerine?
Lucija: Balerine koje su zaposlene u HNK imaju normalno radno vrijeme kao i drugi. Mi nismo kao sportaši, da imamo jedan do dva treninga dnevno, nego je to apsolutno cijeli dan, šest dana u tjednu. Dolazimo ujutro, obavezno radno vrijeme nam je do 15 sati, ali većinu radimo do 17 ili 18 sati uz predstave navečer. Radimo cijeli dan ili dvokratno. Balet nije posao, već život i način života.
Lada i Nika: Ujutro dolazimo oko 8:30 kako bi se pravilno zagrijale kako bi nakon toga mogle krenuti vježbati svoje dionice, ovisno što tko ima. Često radimo i za blagdane jer zapravo kad su drugima blagdani nama su to najradniji dani. Znalo se dogoditi da imamo predstave i nedjeljom. A i te predstave nisu samo od 19:30 do 22:00. Sa pripremama taj dan krećemo već oko 16:30 kako bi spremili šminku i frizuru, obukle se i spremile.
S obzirom na je vaš dan poprilično ispunjen, kako uspijevate ukomponirati studiranje u vaš raspored?
Lada: Nije jednostavno, ali je izvedivo. Kada je potrebno, profesori nam zaista izlaze u susret i na tome smo zahvalne. Uvijek se možemo dogovoriti s njima ako zbog predstave ne možemo izaći na kolokvij.
Lucija: Mi imamo specifičan problem s radom u kazalištu, što ako ne mogu izaći na kolokvij zbog predstave, ne znači da ću moći u terminu ispita. Iz tog razloga nam susretljivost Bernaysovih profesora izuzetno olakšava studiranje.
Nika Kristina: Ovu sezonu sam se vratila u Budimpeštu gdje plešem u Mađarskoj državnoj operi. Pošto ne mogu biti fizički na predavanjima, pokušavam što više slušati, pratiti i “biti tamo” putem online linkova. Puno mi pomažu kolegice koje mi šalju dodatne materijale pomoću kojih se mogu lakše pripremiti za ispite i projekte.
Božićno vrijeme je obilježeno Orašarom, kako svima koji slave tako i vama kao balerinama. Ali imate li neko svoje najdraže djelo za plesati?
Lucija: Ja sam klasičarka haha. Labuđe jezero, Trnoružica, Pepeljuga, vila Jorgovana… Svi su mi dragi, ali Labuđe jezero mi je ipak favorit.
Lada: Trenutno sam u Ansamblu pa ne mogu odrediti što mi je točno najdraže. Preferiram i klasiku i suvremeni jer oboje imaju svoje čari. Klasiku volim zato što je toliko prekrasna, ujednačena s nevjerojatnom muzikom. Obožavam što postoji red i pravilan način za sve, a opet u suvremenom baletu mogu pokazati dio sebe. Postoji više načina da nešto bude dobro i zato volim kombinaciju jednog i drugog. Prošle godine smo imali premijeru Decadance i meni je to bilo jedno od najzanimljivijih stvari koje smo radili jer sam dodatno upoznala sebe kao plesačicu. To je posebna vrsta plesa koju do sad nismo imali prilike vidjeti i isprobati. Ali pomoglo mi je i u klasičnim plesovima te razini samopouzdanja i općenito pronalaženju u svom radu.
Nika Kristina: Nama balerinama stvarno nema Božića i božićnog ugođaja bez Orašara. Ipak, kao najdraže djelo bi izdvojila Decadance, produkciju izraelskog koreografa Ohada Naharina koju sam imala čast otplesati prošle godine u premijernoj postavi na sceni Hrvatskog narodnog kazališta.
